Yes, We Can!

< ožujak, 2009 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

04/2012 (1)
03/2010 (2)
02/2010 (1)
01/2010 (3)
12/2009 (1)
11/2009 (2)
10/2009 (3)
09/2009 (2)
07/2009 (3)
06/2009 (5)
05/2009 (1)
04/2009 (4)
03/2009 (21)
02/2009 (6)
01/2009 (24)
12/2008 (8)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv



Pretraživanje bloga

Komentari: Da/Ne?
Login



Linkovi

NAJNOVIJE VIJESTI
Blog Network
Web Dizajn
Life Coach
Stari blog
Email






FARMA 2010




Postovi po kategorijama

NETWORKING
Facebook za blogere?Vodič kroz Blog Network

HUMOR
21 Economic Models... as explained with CowsKako izbjeći otkaz?PalacKemijska analiza žene
Citat #1Nema plina? Nema veze!O SokratuBushizmi? Neeee - Stipizmi!!!Nove recesijalne mjere poslodavacaTemperaturne razlike po državamaTeroristi u BeograduDečko vs. MužJedan aktualni :)Jedva čekam OIB!Neponovljivi Pankretić!Psihijatrijski hot-lineKad si žensko u redu je...Sedam vrsta seksaIz dnevnika jedne plavušeKratki tečaj engleskog jezika69 razloga zašto je pivo bolje od ženeAnti-horoskopRabljena vozila: YUGODame vs. prave ženeAnketaSpecifikacija i birokracijaKoliko je pametno tvoje desno stopalo?Dva etička pitanja

POLITIKA, GOSPODARSTVO, KARIJERA

HZZ - Hrvatski zavod za zapošljavanje
Zagrebačka banka - banka za plakanjeHipokrat vs. MilinovićB.net dosegao vrhunac - bezobrazluka!Informatizacija školstvaSramotno pravosuđePeticija protiv organiziranog kriminala i kršenja ljudskih pravaInercija u HrvataCPIN - za 1200 kn do "čistih papira" za nekretninuKako zakonski ne plaćati pretplatu HTV-uObiteljski posao - kako raditi s članovima obitelji bez frustracijaFrustrirani ulagačiZarada putem interneta - mamac za naivne (ili možda ipak ne?)I još jednom: B.net!Čini mi se da se ponavljam... Opet B.net! Al ovaj put u društvu s H1 i T-ComB.net i tehničke poteškoćeNije ni B.net za sve kriv...H1 Telekom: T-Com nije odradio posao ali KORISNIK to mora platiti!Sanader: Moj posao je završenKreditne kartice - blagoslov ili prokletstvo?

OSOBNO
Moja prva frustracijaTraži se web stranicaMojih pet minutaPrijatelj. S vremena na vrijeme.Kad život napiše dramu... Ili bajku?Prisjećanja na ratne daneRazmaženost ili...? Dan oštrih rezovaKad obraz vrijedi 500 kunaUpdateDotakla sam dnoUloge žene u predstavi zvanoj 'Život'

OSTALO
Citat #2Paradoks našeg vremenaNeiskusnaFrustracije Ivana BalićaBilo kuda, Gotovčevi svudaMožda netko već zna... ali vrlo je korisno znati (Nekoliko zanimljivih savjeta)Život bez zbrke i frustracijaFrustracije na poslu?Zaboravite frustracije izazvane krizomFrustracije u spavaćoj sobiPsiho test: Upitnik profesionalnih sklonostiPsiho-test: Jeste li otporni na frustracije?Gotovčevi i FarmaDječja agresija i frustracijeMeđuljudski odnosi, otuđenost i frustracije

O BLOGU
Burza FrustracijaŠto kaže znanost?
 


Frustracije naše svagdašnje

"Frustracija (lat. frustratio = zavaravanje, osujećivanje, uskraćivanje) stanje je osjećajne napetosti, neugode, nemira i nezadovoljstva, izazvano zaprekama ili poteškoćama u ostvarenju nekog cilja ili zadovoljenju neke potrebe."
A da mi to malo konkretiziramo? Pogledajmo kako to izgleda u praksi iliti u stvarnom životu...

"Ljudi obično ne zadovoljavaju lako svoje motive. U toku čitavog života oni često dolaze u situacije u kojima ne mogu u potpunosti zadovoljiti svoje motive, ili ih uopće ne mogu zadovoljiti. U takvim situacijama potrebno je uložiti posebne napore i poduzimati različite postupke kako bi se savladale smetnje koje su se ispriječile zadovoljenju tih motiva.
O ponašanju ljudi u takvim situacijama govorimo kao o prilagođavanju. Manje smetnje i manje prepreke relativno se lako savladavaju, no kad naiđu teže onda dolazi do pojave frustracije i do različitih posljedica frustracije.

Frustracijom nazivamo sprječavanje, uskraćivanje zadovoljenja motiva. Psihološko stanje u kojem se nalazi pojedinac kad nešto sprječava zadovoljenje
njegovih motiva nazivamo frustracijskom situacijom.
Ljude možemo razlikovati prema tome da li su više ili manje otporni prema neuspjehu. Otpornost prema neuspjehu označava se u psihologiji frustracijskom tolerancijom (podnošenje, toleriranje frustracije).
Do frustracije može doći iz više uzroka, ukoliko su se pojavile neke objektivne fizičke prepreke ili barijere. Na primjer, gladni smo a nema hrane da utažimo glad primjer je objektivne barijere. Smetnje mogu biti i socijalne prirode a pojavljuju se kad ljudi ili njihova shvaćanja postanu prepreka ostvarenju naših motiva npr. kada roditelji ne dopuštaju udaju za mladića za kojeg se kćer želi udati. Uzrok frustracije može biti i u samoj osobi, kada osoba sebi zada ciljeve a nije ih sposobna ostvariti. Uzroci također mogu biti i sukobi različitih motiva u čovjeku tj. konflikti.

Reagiranje na frustracije

Na frustracije i na konflikte možemo reagirati na dva načina: realistički i nerealistički.
Realistički način reagiranja imamo u situaciji kada netko tko je naišao na prepreku u ostvarenju određenog cilja pokušava ponovno, ulažući ovoga puta veći napor.
O nerealističkom reagiranju na frustraciju govorimo onda kada situaciju koja je izazvala frustraciju pokušavamo riješiti na način da tražimo različite načine kako bismo pred sobom prikrili neuspjeh u ostvarenju određenih ciljeva, lažno, pogrešno ili iskrivljeno prikazujemo pravo stanje i sebi i drugima i na taj način skrivamo doživljeni neuspjeh. Ovakva frustracija ima negativne posljedice.

Posljedice frustracije

Frustracije vrlo često imaju pozitivan efekt. Svaki čovek u nastojanju da ostvari svoje ciljeve nailazi na oderđene prepreke i smetnje, ali one ne moraju nužno dovesti do neuspjeha u aktivnosti niti do drugih negativnih posljedica. One često mogu koristiti razvoju osobe jer prisiljavaju pojedinca da pažljivo procijeni zadatak i da traži najpogodniji način kako će ga riješiti. Stoga se može reći da frustracije predstavljaju uvjet za razvijanje različitih pozitivnih osobina čovjeka; on razvija svoje sposobnosti te upornost u ostvarivanju ciljeva."

Izvor:
http://www.psihologija.autentik.net/
zrelost_frustracije_i_konflikt.php
(prilagođeno na hrvatski)






 
04.03.2009., srijeda

Prisjećanja na ratne dane


Ivek nam je danas objavio jedan post za koji sam se naprosto zalijepila jer me podsjetio na neke davno prošle dane, ne baš tako lijepe, ali opet pune lijepih uspomena. I tako se ja na njegovom blogu lijepo raspisah i prepustih nostalgiji. Evo mog komentara na njegov post:

Što se tiče ovih prognanika koji su živjeli u kampovima, jedno vrijeme sam i to probala (volonterski sam radila s njima 1993. u Puntiželi i u Zagrebu - Vlaška i Kennedyjev trg). U Puntiželi smo ćorili u kamp-kućicama, koje su nam (i prognanicima i nama, volonterima) predstavljale jedini dom, kampovski sanitarni čvorovi imali su toplu vodu svega 2-3 sata dnevno, pa tko se stigao oprat, stigao je, tko nije - sutra će. Po klopu smo morali ići u jedan zidani objekt gdje je bila "kuhinja", u točno određno vrijeme (ako smo htjeli doći do hrane) i u plastičnim posudicama (zdjelicama, kanticama od eurokrema i sl.) je odnijeti do svoje kućice i tamo pojesti. Hrana je pak bila očajna i nije bilo repeta, ali ipak smo je svi jeli jer nismo imali izbora - i bila nam je fina. Kućice su bile one malecke, najmanje, i u njima je živjelo po četvoro ljudi (u prosjeku), i starci i djeca a ponekad i unuci, svi skupa. I nije nam bilo tijesno. U Zagrebu se pak radilo o nekakvoj (čini mi se) vojnoj zgradi u Vlaškoj a na Kennedyjevom trgu (kod Ekonomskog faksa) je bio bivši hotel za samce. Uvjeti isto tako nikakvi, al je bar bila nekakva zaštita od vjetra i kiše, što u kampu baš i nije bio slučaj.
Ali - naravno da ima "ali" - rad i suživot s njima i dan danas su mi među najljepšim životnim iskustvima i uspomenama. Dijelili smo i dobro i zlo, zajedno se nadali njihovom povratku kući, zajedno smo se molili da stigne pismo od oca ili brata koji je ostao na ratištu a o kojem dugo nije bilo glasa (pošta baš i nije funkcionirala u to doba), zajedno smo pratili vijesti na radiju (TV-a nije bilo) i osluškivali nebo.
Najteže mi je ipak bilo slušati priče djece koja su npr. bila rođena u Vukovaru i morala otići s nepunih 3-4 godine. Njihove majke stalno su ih podsjećale na dvorišta u kojima su se igrala i u koja će se vratiti, nisu im dale da zaborave tko su i odakle su, iako tako malena. Prisjećali su se svojih igračaka koje su morali ostaviti, svojih pasa i mačaka, zelenih livada i kuća "s velikim prozorima".
Ajme, opet sam se zaboravila i raspisala na krivom mjestu. Blog mi zjapi prazan a ja istresam sentimente i trošim tvoj prostor ovdje. Idem sad to iskopirat na svoj blog, bar nešto nek piše :)
Pozdrav!