Frustracije Ivana Balića Kako li sam samo bijesna... Kao i svaka druga nepravda, nanesena meni osobno ili pak nekom drugome, i ova današnja me strašno razljutila. Gledala sam, naime, završnu utakmicu svjetskog rukometnog prvenstva 2009. između reprezentacija Hrvatske i Francuske u Areni Zagreb. Mislim da sam dovoljno rekla. Ne, nisam bijesna radi loše igre hrvatskih reprezentativaca (iako sam ih posljednjih dana viđala i u boljim izdanjima) već nekorektnih (čitaj: nepravednih) odluka danskih sudaca. Ako itko ima boksačku vreću, smatrajte ovo oglasom u rubrici "Traži se". Može i najam, tek toliko da ispucam ovaj bijes i gorčinu. Pedersen... asocira li ikoga osim mene ovo prezime na jednu lijepu domaću riječ kojom smo često znali počastiti Ćiru? E, ovaj prethodno spomenuti gospodin svakako zaslužuje tu titulu. Osobno nemam ništa protiv homoseksualaca, no riječ "peder" se u našem vokabularu toliko učestalo upotrebljava u negativnom kontekstu da naprosto ne mogu odoljeti a da je kao epitet ne dodijelim "časnom" (rezervnom) sucu i njegovom kolegi Olsenu. Iz koje pi*de materine su oni izašli!? Nije uzalud osvojena medalja nazvana "srebrom zlatnog sjaja". Ne mogu tvrditi da je hrvatska rukometna reprezentacija bolja, no smatram da bi tek uz pravedno i korektno suđenje reprezentacija Francuske mogla pokazati svoju istinsku nadmoć. Ovako, sve što nam je ostalo jest osjećaj gorčine. Francuzi nisu igrali s reprezentacijom od 6+1 već 6+1+2 suca. Jednostavno. That's it. I još uvijek sam jednako bijesna. K'o Nives Drpić alias Celzijus (ili Celsius?) u svojoj pjesmi. I ne želim se skrivati iza lažnog "sportskog duha" i fraza poput "nismo mi izgubili zlato nego osvojili srebro". Bit ću obična i iskrena JA, primitivna i isfrustrirana, i reći da smo izgubili i da smo prevareni i pokradeni, možda ne za medalju, ali svakako za priliku. A mislim da smo barem priliku zaslužili. Btw. postoji li mogućnost ulaganja žalbe na suđenje? Bilo kako bilo, evo koji trenuci su me se osobito dojmili: 1. Šprem se valja po podu nakon zadobivenog udarca u međunožje, no "vrsni" danski sudački tandem to jednostavno ignorira i dozvoljava nastavak utakmice. I nikom ništa. Istina-i-Bog, nakon nekoliko njegovih uzastopnih udaraca u vratnicu, bilo je i vrijeme da ga se makne iz igre pa makar ga morali zviznuti u jaja.   2. Balić se unosi u lice Karabatiću. Nakon nekoliko Karabatićevih udaraca dlanom odozdo u bradu upućenih našim igračima, s Balićem je relativno dobro i prošao - da sam mu se ja unijela u facu, vjerojatno ne bi ostalo samo na tome. S punim pravom je Balić popi*dio.   3. Vori želi suca pogoditi loptom u glavu - ovdje naprosto moram citirati Dominikovića, s kojim se 100% slažem (koliko god to bilo nesportsko ponašanje): "Žao mi je što Vori nije pogodio onog suca, nego je samo fintirao, jer je to kreten i zaslužio"   4. Mirko Alilović u jednom trenutku provale bijesa grabi okvir gola i trese ga iz sve snage - izgledalo je kao da će ga razvaliti. (E, baš tako se i ja trenutno osjećam.)   5. Francuski reprezentativci zalijevaju hrvatske šampanjcem - ovo je ispalo sasvim simpatično, tim više što smo bili jedina ekipa bez boce šampanjca - Poljaci su slavili broncu, Francuzi zlato, a Hrvati su bili toliko razočarani i tužni im nije ni bilo do šampanjca.   6. Posljednje ali najbolje od svega: završni veliki "vatromet" konfeta i balona u Areni Zagreb započinje (koje li simbolike) upravo u trenutku dok se dvoranom ori "Morska vila". Da li se radi samo o spletu okolnosti ili dobrom tajmingu... vjerojatno tako skoro nećemo otkriti, ali to više nije niti važno.   Budući da i sam naziv ovoga bloga kazuje čemu služi, evo što je jedan domaći portal danas, po završetku utakmice, objavio: Oni od kojih se to najviše očekivalo nisu ustali veliki u porazu. Ivano Balić prilikom svečanog proglašenja pobjednika odbio je oko vrata staviti srebrnu medalju, a da dojam primitivizma bude potpun, zamolio je i da ga preskoči pehar koji su redom dizali svi igrači naše reprezentacije. Baliću je u trenutnom iskazu nepoštovanja sekundirao i kapetan hrvatske reprezentacije Petar Metličić, koji je manje vrijednu srebrnu medalju stavio oko vrata samo na sekundu, te je odmah skinuo i zadržao u ruci. Balićeva je kolajna, pak, završila u džepu. Kasnije ju je stavio oko vrata sinu Dini. Mogli smo i morali završiti dostojanstveno, organizacijski, na žalost, ne i rezultatski jedan od najvećih pothvata hrvatskog sporta. Taj moment u kojem Francuzi dižu pobjednički pehar usred Zagreba, pred slomljenom hrvatskom ekipom, mnogi su primili teško. 15 tisuća ljudi zviždalo je Francuzima, ali bilo je dosta onih koji su istovremeno zapljeskali; ipak nas je pobijedila bolja momčad. Niža stepenica postolja u tom svečanom trenutku, ma koliko god on bio težak, poslužio je Ivanu Baliću, toliko cijenjenom, uzdignutom, maženom i paženom, kao poligon za emitiranje frustracija. Bila je to kulminacija nervoze i nemoći na krivom mjestu, u krivo vrijeme. Istina, srebrnu medalju nije prihvatio ni u Norveškoj. Poruku smo shvatili, Balić ne voli srebro. Ali ako ga slave i cijene tisuće navijača, mogao bi i Balić stisnuti zube. Je li riječ samo o neprihvaćanju poraza, žalu za propuštenim prilikama, ili pak o neprilikama u odnosu s izbornikom, nadamo se da ćemo to jednog dana saznati. Ako je bio protest protiv makljaže koja se dozvoljava obrambenim divovima, opet se dogodilo u krivo vrijeme. Večeras nismo imali priliku saznati što je to Balića najviše dirmulo. Bilo je previše smjelo od nas što smo ga čekali u mix zoni. Dakako, odabrao je alternativni izlaz, a za njim su se poveli i ostali reprezentativci; nitko osim Vorija, Metličića, Šprema, Gojuna i Horvata nije smogao snage stati pred kamere. Izvor: www.index.hr, Foto: Pixell Eto, svi smo mi samo obični smrtnici, svatko s nekim svojim frustracijama i problemima. Procjenu o tome da li je Balić svoje frustracije izražavao upravo na pravom mjestu i u pravo vrijeme, prepuštam njemu osobno.

 
- 22:40 - Komentari (2) - Isprintaj - #

 

---

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.